Pogledali smo ostvarenje Jasmile Žbanić "Quo vadis, Aida?": Repriza genocida na filmu

 

(Spoiler alert) Film o posljednjim danima srebreničkih žrtava, genocidu u Srebrenici "Quo vadis, Aida?" Jasmile Žbanić premijerno je prikazan je u okviru glavne kompeticije 77. Venecijanskog filmskog festivala, donoseći gotovo dokumentaran prikaz kulminacije psihopatologije etničkog čišćenja devedesetih godina u Bosni i Hercegovini.

Publika filma "Kuda ideš, Aida?" rediteljice Jasmile Žbanić dijeli se na onu kojoj je pošlo za rukom da preživi rat u Bosni i Hercegovini i onu koja jednako duboko diše dok s nevjericom posmatra okolnosti koje su pratile ulazak vojske Ratka Mladića u Srebrenicu u julu 1995. godine i posljednja tri dana pred likvidaciju više od sedam hiljada pripadnika nesrpskog stanovništva "pod zaštitom UN-a".

Plavi šljemovi na glavama holandskih vojnika, bacanje komadića hljeba u masu ljudi iza bodljikave žice, maskirne uniforme i glasanje preko megafona okidači su za ponovno proživljavanje najveće bh. traume, a repriza genocida u Srebrenici sada dolazi ekranizovana iz ženske vizure. Jasmila Žbanić u ratu je bila jedna od bosanskih djevojaka, prema kojima je mizogino i šovinističko poniženje iskazano u grafitu "Bosnian Girl", čije autorstvo potpisuje anonimni holandski vojnik UN-a. Grafit o bosanskim djevojkama bez zuba, s brkovima i specifičnim mirisom izmeta ispisan je u baraci u Potočarima, a upravo tamo se odvijaju najupečatljivije scene filma "Quo Vadis, Aida?". 

Film počinje uz telop koji nam sugeriše kako odlazimo u juli, 1995. godine u Srebrenicu, koja se nalazi u Evropi, a da su neki dijalozi ubačeni u svrhu unaprjeđenja dramaturgije filma. Aida (Jasna Đuričić) je profesorica engleskog jezika i historije, majka dva sina i prevoditeljica UN-a u Srebrenici. Pripadnici srpske vojske pod komandom generala Ratka Mladića (Boris Isaković) gradu se približavaju s tenkovima iz sata u sat, dok u mali grad zaista ne ušetaju uzrokujući paniku među lokalnim stanovništvom, za šta gradonačelnik Srebrenice (Ermin Bravo), optužuje pripadnike UN-a. 

"Sad će film!"

Aidin suprug Nihad (Izudin Bajrović) i dva sina Hamdija i Ejo (Boris Ler i Dino Bajrović) će se zateći među hiljadama onih koji su sigurnost i zaštitu pokušali potražiti u UN-ovom kampu, gdje Aida zbog prirode posla prevođenja ima direktan uvid u sve informacije o tome šta se događa. 

Dok radi posao, Aida istovremeno pokušava voditi operaciju spašavanja vlastite porodice od smrti, pa će tako muža odabrati među masom Srebreničana da upravo on ide na pregovore s Mladićem . Dok se Srebrenički civili nalaze ispred i unutar baze UN-a, stiže četnik Joka (maestralni Emir Hadžihafizbegović) koji pod pratnjom naoružanih vojnika dolazi do baze, bacajući komade hljeba među civile, uzvikujući kako kod Srba nema gladi. 

Nakon niza Aidinih pokušaja, sinovi i muž odlaze u smrt, koja se događa u jednoj lokalnoj kino-dvorani. Nakon što Srbi kažu "Sad će film!", Žbanićeva publiku pošteđuje masovnih egzekucija, služeći se eufemističkim sredstvom, zvukom mitraljeza. Traumu je teško, gotovo nemoguće pokazati na filmu, pa je vidimo na licu Aide, koja u svoj stan pokušava doći u izvjesnom periodu kasnije samo kako bi uzela porodične fotografije ili onda kada traži posmrtne ostatke svojih sinova i muža među ekshumiranim kostima ubijenih Srebreničana. Historija učiteljici historije ne samo da je dala lekciju o životu nego i o smrti. 

"Pod zastavom UN-a"

Priča filma "Kuda ideš, Aida" inspirisana je životnom tragedijom Hasana Nuhanovića i njegovom knjigom "Pod zastavom UN-a: međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici", čovjeka koji je u julu 1995. godine radio kao prevodilac u UN-u i čiji su se roditelji i brat nakratko pokušali spasiti ulaskom u bazu, iz koje su potom morali izaći i otići u smrt. Žbanić i Nuhanović su scenarij za film počeli realizirati zajedno 2012. godine, nakon čaga su se razišli zbog različitih principa u načinu prikaza autentičnih događaja

Nuhanović je insistirao na vjernom prenošenju historijskih činjenica (što je primijenjeno u slučaju lika Ratka Mladića, kojeg je glumac Boris Isaković gledao na snimcima i pokušavao doslovno prenijeti na ekran), dok je Žbanić željela posezati za scenama koje su joj se činile "filmičnijim" i koje bi plijenile empatiju gledalaca. Na koncu su se razišli vrlo burno, a priča Hasana Nuhanovića je transponovana u ženski lik prevoditeljice i tako eksploatirana u funkciji ideje filma o svim onim ženama koje se već 25 godina bore za istinu, pa i pronalazak posmrtnih ostataka svojih muževa i sinova.

Film se nije mogao sasvim približiti autentici stvarnih događaja i dočarati monstruoznost sijača smrti, a u tome mu donekle odmaže pravolinijski tok jednostavne radnje, u kojoj su junaci ugušeni u nemoći, gdje nema tračka nade o sretnom završetku i svjetlijoj budućnosti. Nakratko, utopijski "bježimo" iz Potočara u prošlost kada je Aida sudjelovala u natjecanju za najbolju frizuru Istočne Bosne, čega se glavna junakinja sjeća u izmaglici dima opijata kojeg konzumira.

Pedesetak govornih uloga i šest hiljada statista, kao i budžet od četiri miliona eura filma ipak su ostali u sjeni Srebreničke tragedije, a umjetnički dojam pomalo se izgubio u masi lica statista iza bodljikave žice i u kamionima u kojima su ljudi transportovani poput stoke. Možda je to problem one prve publike s početka teksta, koja je preživjela rat i koja pri gledanju filma konstantno vrši usporedbe sa autentičnim ratnim scenama, koje su neki od nas gledali uživo, pa od filma očekujemo neku vrstu odmaka od sopstvenog regresivnog blata.

Utoliko ovaj film više govori o opsežnosti planiranog projekta etničkog čišćenja i monstruoznosti onoga što je pomno planirano i provođeno u ratu u Bosni i Hercegovini, čije posljedice živimo i danas. Taj rat i njegovo naslijeđe su toliki teški da u filmovima Jasmile Žbanić (sjetimo se "Grbavice") ne ostavljaju prostor za bilo kakav drugačiji kraj osim poniranja u depresiju, iz koje se ni BiH ne može izvući 25 godina. 

U konačnici, Jasmila Žbanić je napravila vrlo korektan i važan film, a nije slučajno da je njena glavna junakinja profesorica historije. Historija i filmovi su ti koji nas trebaju upozoravati na ono što nam se vrlo lako može dogoditi u ratnom ludilu, gdje najbolji ljudi stradaju, dok oni najgori surfaju na adrenalinu psihopatologije, pokazujući najgore osobine.